Zidne novine

ZATO SU NAM POTREBNE ŠKOLE DRUŠTVENE PISMENOSTI

Za Radnički Univerzitet pisala Gordana Katana

24.07.2019 10:13
Slika
Zapušteni sistem osnovnog i srednjeg obrazovanja, rat i postratna svojinska tranzicija u kojoj se „pogubila“ zabrinjavajuća većina srednje generacije , siromaštvo kako duhovno tako i ekonomsko realnost su u kojoj je odrastala i odrasta nova bh generacija.
Zapušteni sistem osnovnog i srednjeg obrazovanja, rat i postratna svojinska  tranzicija u kojoj se „pogubila“  zabrinjavajuća većina srednje generacije, siromaštvo kako duhovno tako i ekonomsko realnost su u kojoj je odrastala i odrasta nova bh generacija.

Sve to im stvara nesigurnost, gura ih u virtualne  i površne svjetove senzacionalizma koji se u izobilju  nude na društvenim mrežama. I što se više udaljavamo  od onih nekoliko univerzitetskih i administrativnih centara u BiH sve navedeno se multiplicira. Mladi dolaze na fakultete i tek tada prvi put se suočavaju sa činjenicom koliko su uistinu neobrazovani, neinformirani o bitnim činjenicama države u kojoj žive, pa ili ulaze u utrku da nadoknade izgubljeno ili prihvataju da žive u „lakom“ neznanju.

Tuzla, Mostar, Banjaluka žive u svojim malim Černobilima. Zatrovano tlo i zrak, devastacija šuma i voda.  Berači željeza na grobljima velikih industrijskih postrojenja oboljevaju i brzo umiru od inih oblika kancera, deponije  smrti se nalaze tik uz velika naselja, na svakom koraku male grupe građana nastoje spasiti eko zone od propasti i pretvaranja istih u nove deponije. Kolektorima za otpadne vode plutaju amputirani dijelovi ljudskih tijela, vlast od vrha do dna piramide ogrezla u korupciju direktno kreira ovakva stanja.

Na jednak način devastiraju se i društvena dobra. Bibilioteke u kojima 18 godina nije nabavljena nijedna knjiga. Koje bi lokalni moćnici rado zatvorili. Da ih pretvore u kakav prostor pogodan za kladionicu, kafanu. Ko to još čita knjige?

Ovo su tek neke od tema koje su otvorene tokom trajanja Škole društvene pismenosti koja je u organizaciji Radničkog univerziteta/ Front slobode održana u Tuzli.

Petodnevni interaktivni rad sa studentima univerzitetskih profesora, građanskih aktivista, antropologa, umjetnika rezultirao je suočavanjem i jedne i druge strane sa nizom otvorenih problema i potrebom kontinuiranog zajedničkog rada na kreiranju novih modela edukacije , razbijanju uvriježenih stereotipa, stvaranaj mreža solidarnosti, prevazilaženju međugeneracijskg jaza...

Zapanjujuće je, a bolno istinito, da Tuzlaci ne znaju da žive na tempiranim bombama, da Mostarci u potaji po ramenu tapšu one koji u ime sviju njih vode borbe za čistu vodu, borbe protiv korumpiranih lokalnih političara, da roditelji prestaju biti potpora vlastitoj djeci. Da okolina mladima poručuje odlazite iz države, ne školujte se, da ih uvjeravaju da jedini san treba biti dokopati se bilo kakvog posla u „obećanoj „ Evropi.

Na časvima povijesti/ historije/ istorije uče se  molitve. Prošlost se, po diktatu političkih centara moći, dijeli na „tri istine“. Ili se o njoj šuti. Očevi ne pričaju o minulom ratu, pa ih djeca i neće moći pitatati šta su u njemu radili.

Umire li solidarnost u jezicima kojim govorimo?

Prva meta predatorskog kapitala bila je radnička klasa. Nakon nje na red su došle fabrike, a sve to uljuđeno nazvali smo privatizacijom.

Radničke borbe, onih koji su tvorničke hale nasilno zamijenili ratnim rovovima i koji su se vratili na zgarišta onog što je bilo njihovo, a  uglavnom je opljačkano, uništeno i bez ispaljenog metka, ostaju usamljeni primjeri.

Solidarnost je riječ koja se gubi iz jezika kojima govorimo.

„Od kud joj pare za cigare“, pitat će se djed dvadesetogodišnje unuke, dok gleda film o borbama radnica gračaničke „Fortune“. Ne zanimaju  ga pri tom njihovi mjeseci provedeni u šatoru iza zaključane tvorničke kapije. Ne zanima ga što su radnice opljačkane kao i tvornica u koju su uložile svoje živote.  Njega ne dodiuruju tuđe bitke. Kao što nije spreman da vodi ni svoje. U istom stroju s njim su njegova kćerka ili sin. I ti i takvi saznajemo od njegove unuke/ unuka , sina/ kćeri umjesto podrške mladim ljudima nude rezignaciju. Preporučuju im umjesto obrazovanja, rada na sebi,  opciju šutnje, neotpora. Opciju odlaska. Ne nude im ništa.

Borba protiv kreiranja beznađa

Što je sredina manja, društvo je zatvorenije. Građanski aktivizam je rjeđi. Kreiranje beznađana u kojem se svaka borba, svaki otpor i prije nego počne osuđuje na propaast.Suočavanje sa tim i takvim činjenicama bolno je otrježnjenje. Za univerzitetske djelatnike, aktiviste. No i izazov za nove borbe.

Mladi ljudi daleko su bolji od onoga u čemu žive. Od vlastitih porodica, obrazovnih ustanova, društva, vlasti koji za njih malo haju. I spremni da uz podršku započnu svoje borbe. I tu je uloga  Radničkog univerziteta od izuzetnog značaja.

Mladi traže znanje. I ne odbacuju unaprijed ono što im se nudi kao opcija letargiji i beznađu. Na nama je odgovornost podržati ih, pomoći im u traženju i artikuliranju vlastitih izričaja. Sve vidove modernih tehnologija, koje su njima bliske stoga ostaju kao alati za njihove iskaze.

Uporedo  s tim ostaje obaveza i jasna potreba otvaranja međugeneracijskog dijaloga. Obrazovati mlade primarni je cilj. Raditi s generacijom njihovih roditelja takođe je zadaća budućnosti.

Budućnost se ne smije predati u ruke predatora. Radničke borbe nisu i ne smiju biti izgubljene. Borbe za zemlju, vodu i zrak tek će se zaoštravati. Bitke u njima možemo izvojevati samo solidarnošu i zajedništvom.

 

 

 
0 0

Kontaktirajte nas

 

 

Front Slobode
Đorđa Mihailovića 3/4
Tuzla, 75 000
Bosna i hercegovina
runiverzitet@gmail.com

Mapa