Zidne novine

Male hidroelektrane: Ni vode, ni struje

 

29.05.2021 18:06
Slika
Posljedice podizanja velikih brana, riječnih fragmentacija, nasilnih stvaranja vještačkih jezera, dramatičnih izmjena hidroloških režima, već su dobro istražene i utvrđene.

AUTOR: BORIS FILIPIĆ, ABRAŠRADIO

Slatke vode planetarno su ubjedljivo najgore stojeća prirodna staništa. Premda naučnici i dan danas s oduševljenjem i divljenjem otkrivaju nove vrste riječnih i jezerskih biljaka, insekata i životinja, kao crna sjenka prati ih grozna spoznaja o katastrofalnom stanju u kojem se nalaze.

 

U samo pet decenija, populacije slatkovodnih staništa globalno su opale za drastičnih 84% (WWF, 2020.). U Europi jedva 17% vrsta i tek 16% njihovih prirodnih staništa može se označiti kao pogodno očuvano (European Environment Agency, 2018). Prirodno izrazito bogate biodiverzitetom, rijeke su zemaljski krvotok, bilo života. Enormna korist koju čovjek od njih kupi tek je mali djelić vrijednosti koju imaju za ukupnu biosferu. Enormna šteta koju im je čovjek, pak, dao zauzvrat nesaglediva je.

 

Posljedice podizanja velikih brana, riječnih fragmentacija, nasilnih stvaranja vještačkih jezera, dramatičnih izmjena hidroloških režima, već su dobro istražene i utvrđene. Velika hidroenergetska postrojenja dovela su do prekidanja ribljih migracija i gubici endemskih vrsta diljem kontinenta zaprepašćujući su. Prema kriterijima IUCN-a čak je 37% europskih ribljih vrsta i mekušaca u slatkovodnim staništima ugroženo (Freyhof, Brooks 2011.). Od 1970. godine do danas na prostoru Europske Unije populacije migratornih ribljih populacija opale su za čak 93% (World Fish Migration Foundation, 2020.).

 

Nasljednice hidroenergetskih betonskih himera, tzv. male hidroelektrane, s druge strane, decenijama se propagira kao stup ekološki obazrivih i obnovljivih izvora energije s minimalnim utjecajem na okoliš, no, tek posljednjih godina uistinu postajemo nešto svjesniji ove zablude. Deseci hiljada malih hidroelektrana presijekli su u međuvremenu veliku većinu europskih rijeka. Pod plaštom ekološke prihvatljivosti zalaze sve dublje u zakučasta, do nedavno netaknuta prirodna staništa.

 

 

Mala korist

 

Jedino malo u vezi malih hidroelektrana jest njihova korist. Doprinos MHE ukupnoj proizvodnji struje praktički je zanemariva i ekonomski posmatrano, bez politika poticaja i silnih ulaganja u obnovljive izvore energije putem tzv. feed-in tarifa, premija i garantiranih otkupa struje (u konačnici njihove troškove plaćaju prirodna staništa i kao krajnji korisnici građani putem mjesečnih računa za struju), ne bi mogle opstati. Iako se u obnovljive izvore energije ubrajaju i energija vjetra i sunca, zbog velike finansijske koristi po investitore od izdašnih državnih subvencija i ostalih pogodnosti koje im se pružaju pod egidom ispunjavanja željenih ekoloških kvota energetskih politika, neproporcionalno dominiraju ulaganja upravo u mala hidroenergetska postrojenja.

 

Naziv ‘male’ ne govori, pak, ništa o fizičkim intervencijama u vode, betonskim konstrukcijama neophodnim za njihov pogon, građenju istih u sekvencionalnim nizovima, a najmanje o ogromnim kumulativnim štetama koje u konačnici donose. Štaviše, u velikom broju slučajeva, zahvaljujući statusu obnovljivog izvora energije, često se zakonski niti ne zahtjevaju prethodne studije njihovog utjecaja po okoliš. Širu sliku kompliciraju i različite definicije ‘malog’. Ovisno o zemlji to su postrojenja kapaciteta do 10, 15 i 25 MW snage.

 

Neki ilustrativni primjeri energetske neučinkovitosti MHE u EU:

 

   Njemačka kao europski rekorder ima ih čak 7,300. Čine 90% svih tamošnjih hidroenergetskih postrojenja, ali je njihov doprinos ukupnoj hidroenergetskoj proizvodnji tek 0,5%. Ovih 7,300 MHE pokriva jedva 0,06% ukupnih energetskih potreba Njemačke (Federal Ministry for Economic Affairs and Energy, 2018).

 

   Na rijekama Dunavskog sliva HE kapaciteta manjeg od 1 MW čine 90% ukupnih hidroenergetskih postrojenja, no njihov doprinos ukupnoj proizvodnji električne energije je manji od 4% (ICPDR, 2013).

 

   U Švicarskoj je od uvođenja feed-in tarifa i premija 2008. godine, diljem zemlje podignuto 116 MHE. Proizvele su 498 GWh - 1% ukupne godišnje nacionalne proizvodnje električne energije. Za usporedbu, postojeća velika hidroelektrana na rijeci Rajni sama je iste godine proizvela 400 GWh (Jeff Oppermann, Forbes, 2018). Na rijekama cijelog prostora Alpa MHE čine 75% svih hidroenergetskih postrojenja, dok je njihov doprinos ukupnoj proizvodnji struje manji od 5% (European Environment Agency 2012).

 

Ove sitne brojke standard su i na ostatku kontinenta.

 

 

Velika šteta

 

Premda ih se svrstava u obnovljive, ekološki prihvatljive izvore energije s minimalnim utjecajem na okoliš, stvarnost je potpuno suprotna. Na rijekama, pritokama i potocima MHE izazivaju velike nesreće po brojne biljne i životinjske populacije, a posljedično i ljudske zajednice koje od njih zavise. Po definiciji obnovljivosti trebalo bi se moći računati na prirodno oporavljanje eksploatiranog izvora, no bogato dokumentirane propasti riječnih ekosistema, katastrofalni pomor endemskih vrsta, iskrčeni šumski prostori i drugi grozni prizori uslijed konstrukcija MHE uporno potvrđuju samo nepovratnu degradaciju.

 

Aktualna tehnologija MHE generalno je zastarjela i ne razvija se u korak s prijetećim posljedicama klimatskih promjena zbog kojih ih se nominalno uvodi u pogon. Slobodne tekućice jednom prenamijenjene za proizvodnju električne energije, presječene betonskim branama (koje također nisu nužno male), preusmjerene u cjevovode za turbine (koji mahom iskorištavaju sav dostupan vodotok, zanemarujući nužni biološki minimum), isušenih korita - teško je uopće više smatrati rijekama, a još je teže očekivati da će nekim čudom biti obnovljene. Suše i oscilacije količina padavina sve učestalije klimatskih trzavicama pojačavaju opasnost remetilačkih intervencija u vodotoke.

 

Krhkost riječnih ekosistema posebno je evidentna u manjim gornjim tokovima koji, iz logističkih razloga, nisu bili atraktivni za projekte velikih hidroenergetskih postrojenja. Obzirom na malu energetsku efikasnost MHE, na ovim područjima se postrojenja pretežito grade kaskadno, nižući posljedice kumulativno. Štete je teško procijenjivati, prije nego je već kasno, obzirom da veliki broj projekata zbog svog prihvatljivog ekološkog predznaka nije podložan studijama procjene utjecaja na okoliš (Nelson 2015.). Stručni pregled preko 3600 studija i dokumenata vezanih za politike poticaja gradnji MHE iz 2017. godine ističe očigledno opće dugogodišnje zanemarivanje društvenih, ekoloških i kumulativnih učinaka prilikom implementacija MHE projekata, najviše zahvaljujući neosnovanim pretpostavkama o dobroćudnosti njihove tehnologije (Kelly, 2017.).

 

Utjecaj MHE kumulativno može premašiti posljedice velikih masivnih brana. Naročito po osjetljive endemske riblje populacije koje hiljadama godina nesmetano opstaju u specifičnim staništima gornjih tokova (Kibler i Tullos, 2013.) zahvaljujući mogućnosti slobodnih uzvodnih i nizvodnih migracija. Osim riječnih tokova, MHE remete i temperaturu vode, sedimentne režime, hidromorfološke karakteristike i zasićenost kisikom u tekućicama, sve s ogromnim štetama po slatkovodni biodiverzitet (Riđanović, 2018.).

 

Famozne riblje staze ili ljestve često se ističe kao mogućnost tehnološkog ublažavanja posljedica rezanja tokova, ali u realnosti one nisu praktičan poduhvat (Freyhof, 2020.). Adekvatan dizajn za takvo što iziskuje dobro poznavanje ponašanja pojedinačnih migratornih vrsta, redovno popravljanje, dograđivanje i monitoring konstrukcija, što je preskup i prekompliciran zadatak. (Riđanović, 2018.). Sama pretpostavka da će riblje i druge vrste moći pronaći, prepoznati i uspješno koristiti uzvodno i nizvodno ove betonske fantome promašena je. Istina je i da ih velika većina MHE u svojim planovima niti ne predviđa. Studija 2005. godine iz 212 analiziranih konstrukcija, pronalazi 10% postrojenja koja su zadovoljavale minimalne kriterije za riblji prolazak brana, dok je tek 5% njih bilo praktično upotrebljivo (Schwevers, 2005.). Dodati je tome da se vodotokovi često u potpunosti preusmjeravaju u cjevovode usmjerene ka turbinama koje su uglavnom udaljene od korita (a u nekim zemljama je i legalno preusmjeriti do 95% riječnog toka), pa je dostupnost potrebne razine vode za riblje staze/ljestve po pravilu upitna. Osim uništavanja migratornih ruta gramzivim akumulacijama i isušivanjima korita, ribe često prate pogrešan tok, pa završavaju u samim turbinama gdje su fizičke ozljede i pogibelj neizbježni (Riđanović, 2018.).

 

Preko 19 300 hidroelektrana trenutno ispresijeca rijeke Europe, preko 250 je u izgradnji, a u planu je još gotovo 8000 dodatnih. MHE trenutno čine 91% svih hidroenergetskih postrojenja na kontinentu. Procjenjuje se da bi samo na europskom Mediteranu, od Portugala do Turske, moglo stradati 161 od 251 ionako već ugroženih slatkovodnih ribljih vrsta (Freyhof, 2020).

 

Uz sve navedeno, čak 3483 MHE u pogonu, 70 u izgradnji i preko 2000 planiranih u EU locirano je unutar nekog od zaštićenih područja (Schwarz, 2020.). Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN) pod zaštićenim područjima podrazumijeva jasno određene geografske prostore od velike ekološke i kulturne važnosti nad kojima se, u namjeri da ih se dugoročno očuva, primjenjuju sva legalna sredstva zaštite (IUCN, 2008.). Prostore neprocjenjive vrijednosti i ljepote (Svjetska baština UNESCO-a, nacionalni parkovi, prirodni rezervati, područja NATURA 2000 i sl.) trebalo bi bez izuzetka isključivati iz svih projekata tehnoloških intervencija. Nažalost, strategije kratkoročnog profita, politički uglavnom opravdavane otvaranjem novih radnih mjesta i unaprijeđivanjem ekonomski nerazvijenih područja, bivaju jače od pukog slova na papiru.

 

 

Velika prevara

 

Posljednju deceniju u posebnom fokusu, kako lokalnih hidroenergetskih poduzetnika, tako i ekoloških inicijativa s raznih strana svijeta, jesu rijeke Balkana. Kao europski prostor najbogatiji divljim, uvelike netaknutim slobodnim tekućicama s izrazitom biološkom raznolikosti, Balkan je trenutno najaktivnije žarište borbe između pohlepe profitera, debelo potpomogane korumpiranim državnim aparatima s jedne, i ekoloških inicijativa i lokalnih zajednica s druge strane.

 

  1. godine na prostoru Balkana zabilježeno je 1480 hidroenergetskih postrojenja. Njihov broj se u samo pet godina udvostručio. Preko 100 ih je u procesu izgradnje, a planirano je preko 3000 novih. Čak 92% ih spada u kategoriju MHE (snage do 10 MW) i 49% ih se nalazi unutar (nominalno) zaštićenih prirodnih područja. Praktički svaka rijeka, pritoka i potok na Balkanu mogli bi završiti presječeni betonskim zidovima. Smatra se da bi remećenjem života lokalnih zajednica moglo biti pogođeno i do 870 000 ljudi. Kumulativne posljedice su neprocjenjive.

 

Jedna od zemalja koja je ponajviše na udaru pomame za MHE na Balkanu je Bosna i Hercegovina. Studije ističu kritične slučajeve na rijekama i pritokama Bosne, Lašve, Fojnice, Vrbasa, dok se s procesima (daljnjih) gradnji na rijeci Neretvi i njenim pritokama također vode žestoke borbe. Preko 110 ih je već u funkciji, preko 400 u planu, a preko 30 dodatnih je već u procesu izgradnje. U BiH su MHE vanredno profitabilno 'poduzetništvo'. Podrška investitorima od strane države u vidu izdavanja dozvola, koncesija, subvencija i garancija otkupa proizvedene struje do sada je bila ekstenzivna, a procedure za dobivanje istih, poslovično su umotane koruptivni veo. Pozitivne aktivističke korake naprijed (borba za potpunu zakonsku zabranu MHE projekata vodi se u oba entiteta) cinično se opstruira od strane zainteresiranih vladajućih stranačkih elita i tajkunskih lobija. Obzirom na okolnosti, rijeke u BiH u potpunosti ovise od golorukih lokalnih zajednica i srčanih aktivističkih inicijativa. Lokalne zajednice kojih se ovi projekti najviše tiču niti ne bivaju valjano informirane, još manje uključene u odlučivanja. Tradicionalno agilne koruptivne radnje lokalnih, kantonalnih, entitetskih i državnih vlasti jedva da se i skrivaju. Zbog agresivnih ambicija za ličnom koristi malog broja ljudi, šteta bi u konačnici mogla biti uistinu zastrašujuća. I posljednji slobodni potok mogao bi biti betoniran i ubijen.

 

Bosna i Hercegovina nema potrebu za dodatnom proizvodnjom električne energije. Štaviše, proizvodi više nego što troši. U 2020. godini proizvela je 15 391, a potrošila je svega 11 330 GWh. Izvoz od 4047 GWh gotovo je 12 puta veći od ukupne proizvodnje svih MHE u državi - 341,02 GWh (što je jedva 2,2% ukupne proizvedene električne energije).

 

Iracionalno uništavanje neke od najljepših europskih tekućica prati bjesomučna lobistička propaganda. Neka od otrcanih obećanja koja se revno plasiraju u javnost, osim minimalnog utjecaja rada MHE na okoliš, su i otvaranja radnih mjesta (MHE su po sebi pretežito automatizirani pogoni), isplativost koncesionih naknada investitora (zanemarivi procenti od 1-3% po postrojenju), te snižavanje cijene električne energije (u konačnici bi u FBiH, primjerice, struja od vlasnika postrojenja mogla biti otkupljivana i po preko 60% većoj cijeni od one koju kućanstva inače plaćaju) (Eko Akcija, 2020).

 

Kao članica Energetske zajednice, istina, BiH je obvezana zadovoljiti 40% proizvodnje energije iz obnovljivih izvora (za zemlje članice je ovo upola niže), no to je od lokalnih vlasti tek korišteno kao izgovor za bjesomučno pogodovanje partikularnim bogaćenjima na MHE. Vjetar i sunce kao obnovljivi izvori s daleko manjim ekološkim učincima (nijedna metoda energetske eksploatacije prirode nije u potpunosti benigna) i sa sve većom isplativosti uslijed rapidnog tehnološkog razvoja ovakvih postrojenja, praktički su u potpunosti zanemareni, čak iako su jedine dvije vjetroelektrane u zemlji 2020. godine same proizvele 77% energije proizvedene iz svih MHE zajedno. (Eko Akcija, 2020).

 

Cijeli Zapadni Balkan minorno doprinosi ukupnim planetarnim emisijama stakleničkih gasova (0,075%) i svojim prelaskom na obnovljive izvore energije ne ispunjava uvriježene ekološke standarde Europske unije, a čime ih se također često opravdava. Aktualna EU strategija za zemlje Zapadnog Balkana iz 2018. godine ustvari niti ne spominje pitanja okoliša. (Eko Akcija, 2020).

 

 

Budućnost

 

Potezom od Slovenije do Grčke teče 35, 000 kilometara slatke vode, čak 80% toka smatra se netaknuto ili u dobrom stanju. Hidromorfološki, balkanske rijeke su u velikom kontrastu spram ostatka Europe, gdje, primjerice, u Austriji taj postotak seže jedva 15%. Za slatkovodni život europskog kontinenta Balkan je ključni prostor sa najvećom koncentracijom, čak 69 endemskih ribljih vrsta. (Freyhof 2012). Od ukupnih 113 vrsta, procjenjuje se da bi pod utjecajem izgradnje hiljada hidroenergetskih postrojenja njih 49 moglo postati kritično ugroženo, a 11 nepovratno izgubljeno. Osjetljive endemske vrste mogle bi daljnjim intervencijama u riječne tokove decimirati populacije i do 50%, a na nekim prostorima bi vrlo rijetke vrste mogle nestati u potpunosti. Kombinacijom klimatskih promjena i eksploatacije vodenih resursa moglo bi biti reducirano do 75% slatkovodnog ribljeg biodiverziteta (Xenopoulos, 2005.).

 

Iako možda (još uvijek) nezainteresirana za ekološke štete MHE na Balkanu, Europska unija polako postaje svjesna kontradiktornosti svojih energetskih i politika okoliša. Kao jedan od ključnih elemenata EU Green New Deala, koncem maja 2020. godine Europska komisija usvojila je Strategiju za zaštitu biodiverziteta 2030. Strategija za cilj ima osposobiti društvo za prilagodbu klimatskim izazovima i pripremiti adekvatan odgovor na prirodne katastrofe, te je najavljena kao obuhvatan i ambiciozan dugoročni plan za zaštitu i zaustavljanje daljnje degradacije okoliša. U dokumentu se kontinuirano ističe važnost rehabilitacije slatkovodnih ekosistema i priznaje se da je trenutna implementacija aktualnog legalnog okvira nedostatna i neodrživa. Jedan od glavnih obećanih poduhvata jest restoracija 25 000 kilometara rijeka u slobodne tekućice do 2030. godine. Očito kontriranje decenijske pustolovine fundiranja projekata malih hidroenergetskih postrojenja diljem kontinenta željenim rezultatima može biti riješeno samo potpunim zakonskim zaustavljanjem njihovih daljnjih gradnji, dok će hiljade barijera koje već postoje morati postepeno biti uklanjane.

 

IUCN i njeni partneri aktivno promoviraju formiranje regionalnog izdanka Zelene agende za Zapadni Balkan u želji da se pitanja biodiverziteta što prije postave i na političke agende regiona. Stavljanjem profita i eksploatacije prirodnih resursa ispred preporuka, legislativa i obligacija europskih direktiva za staništa i vode, kao i Bernske konvencije i drugih sličnih dokumenata, zemlje Balkana unaprijed su u konfliktu sa svim budućim ekološki informiranim inicijativama.

 

Za Bosnu i Hercegovinu, zemlju koja je zaštitila jedva 2% svog teritorija, prospekti nisu bajni. Nedavno sramotno propuštanje historijske prilike usvajanja zakona kojim bi se projekti MHE trajno zabranili, primjer je još jednog kolosalnog propusta prilike za pravovremenu zaštitu dragocjenih slatkovodnih ekosistema. Izgubljeno vrijeme za iznalaženje iole racionalnog pristupa očekivanim ekološkim i klimatskim štetama, nema sumnje, bit će skupo plaćana generacijama.

 

 

 

 

 

The Unexpectedly Large Impacts of Small Hydropower, Jeff Opperman, 2018

Eco-Masterplan for Balkans, Ulrich Schwarz, 2018

Balkan Rivers Endangered Fish Species, Steven Weiss, 2018

Western Balkans Hydropower, Who Pays, Who Profits?, Pippa Gallop, Igor Vejnović, Davor Pehchevski, 2019

Death by a Thousand Cuts, Luke Chamberlain, 2020

 

https://www.wwf.eu

https://www.eea.europa.eu

https://balkanrivers.net

https://www.ekoakcija.org

 

Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI).

0 0

Kontaktirajte nas

 

 

Front Slobode
Đorđa Mihailovića 3/4
Tuzla, 75 000
Bosna i hercegovina
runiverzitet@gmail.com

Mapa

Brojač posjeta

Broj online korisnika: 3

Broj jedinstvenih posjeta: 31869

Ukupno pregleda: 304260