Otkazi, slanje na čekanje, „tehnološki višak“, mobing, premještanje na niži, lošije plaćen položaj bez ikakvog kriterija i obrazloženja, napadi – sve ovo samo je dio povelikog mozaika raznih načina kojima su prava novinara prekršena i još se krše. Neke novinarke i novinari rade za 500 ili 600 KM. U Bosni i Hercegovini ima 3.000 novinara, a njih više od 1.500 nisu članovi ni jednog od šest novinarskih udruženja.
S predsjednikom Udruženja/Udruge BH novinari Markom Divkovićem o stanju medijske scene u Bosni i Hercegovini i položaju novinara na njoj razgovarao je Slađan Tomić.
Možete li nam dati ocjenu poštivanja novinarskih prava u doba pandemije?
Divković: Prava novinara nisu dosljedno poštovana ni prije korona pandemije. Pandemija je samo neke oblike kršenja novinarskih prava ogoljela, do te mjere da su je neki poslodavci iskoristili kao dimnu zavjesu. Otkazi, slanje na čekanje, mobing, premještanje na niži, lošije plaćen položaj bez ikakvog kriterija I obrazloženja, imenovanje/postavljenje po stranačkim i nacionalnim kriterijima, politički pritisci, napadi, djelić su povelikog mozaika načina kojima su prava novinara prekršena i još se krše. Otuda je Bosna i Hercegovina za prošlu godinu 'zaradila' 58. mjesto na ljestvici medijskih sloboda, po kriterijima Evropske novinarske fondacije (EFJ). Izjave pojedinih zvaničnika, koji su se hvalisali tim podatkom jer je BiH po istim kriterijima prošla nešto bolje od susjeda, predstavljaju svojevrstan cinizam. Takvi zaboravljaju da je BiH prije 15 godina bila na 37. mjestu. Kako se dogodilo da smo deceniju i po padali? Na to pitanje trebalo bi da odgovore upravo oni koji se hvališu i sebi pripisuju nekakve zasluge za 58 mjesto! Činjenica da smo godinu prije bili na 63. mjestu nije nikakva utjeha jer Udruženje BH novinari, na primjer, bilježi gotovo jedan napad sedmično, fizički, verbalni…
Imate li podatke o broju novinara koji su dobili otkaz tokom pandemije?
Divković: Sva otpuštanja tokom pandemije gotovo se bez izuzetka vezuju za otpuštanja iz grupacije Oslobođenje, odnosno O kanala... Liniji za pomoć novinarima, koja djeluje u okviru Udruženja BH novinari, prijavljeno je ukupno deset takvih slučajeva. Tragična je činjenica da je otpuštanja bilo mnogo više, ali se kolege nisu nikome obraćale zato što je riječ o onima čiji je pravni status kod poslodavca bio takav da nisu imali nikakva prava. Riječ je o honorarcima, ili o novinarima sa raznim formama ugovora, mjesec-dva-tri, koji su istekli, a novi nisu potpisani. Nažalost, nema preciznijih podataka, ali oko hiljadu novinara u BiH radi upravo na taj način, honorarno ili po ugovorima od nekoliko mjeseci, te ima kolega koji su na taj način sakupili i deset godina staža a nemaju nijednu cijelu godinu u kontinuitetu! Procjene govore da u BiH ima oko tri hiljade novinara. Tokom pandemije ovi problemi su samo isplivali.
Na koji način se tokom pandemije krše prava novinara?
Divković: Najčešći oblici prepoznati su kroz otvorene ili nevješto skrivene namjere da se novinari isključe iz mogućnosti da javnosti prenesu i kreiraju informacije o svemu što se tokom pandemije događa, posebno o odlukama vlasti. Negdje je to urađeno onemogućavanjem da se postavljaju pitanja raznim kriznim štabovima, prisiljavanjem novinara da prihvate službene izjave i da se sve na tome završi, optuživanjem i prebacivanjem fokusa i krivice kao u aferi Respirator. To je svojevrsno treniranje cenzure vraćanjem na partijski kominike i slične već zaboravljene forme. Ponegdje su zvaničnici birali kada će i kojem mediju/novinaru prenijeti informacije koje se tiču najšire javnosti. Privatizovali su javne informacije i tako što su ih prije svih dostavljali svojim, politički i finansijski kontrolisanim medijima. Bilo je slučajeva da su novinari koji su se zbog toga bunili dobivali drske odgovore u stilu „U čemu je problem, to je već objavila ta i ta TV“! Pojedini akteri vlasti, CZ i tzv. krizni štabovi najprije su omogućavali održavanje press-konferencije, a potom postavljanje pitanja elektronskom poštom, Viber ili SMS porukama. U početku se to doimalo kao praktično rješenje, sve dok politika nije odlučila da na neka pitanja ne odgovori, da druga pitanja samovoljno preformuliše ili odgovori na način koji gubi svaki smisao. Tako je radila Vlada Federacije BiH i institucije pod njenim okriljem, CZFBiH. Sve to predstavlja obesmišljavanje novinarske profesije sistemom filtriranja informacija. Održavanje 'press konferencija' a da novinari ne mogu postavljati pitanja i potpitanja samo je oblik drskog prakticiranja samovolje, iza čega se krije cenzura.
Kolege novinari suočavaju se i sa smanjenjem plata, međutim, o tome ne govore javno. Možemo li govoriti o razlozima?
Divković: Bilo je i časnih primjera da su se poslodavci javno oglašavali, da neće biti otpuštanja, ali da će zbog talasa otkazivanja reklamnih ugovora i generalno srozavanja marketinškog tržišta morati umanjiti primanja. Smanjen priliv zabilježen je ne samo kod komercijalnih medija već i kod javnih, gdje je takođe bilo smanjenja plaća. U dijelu medija smanjenje plaća moglo bi se prihvatiti kao realno stanje kako bi se spasilo ono što se može spasiti. U dijelu medija koji su gotovo potpuno oslonjeni na budžete bilo je manje udara na plaće, ali su zabilježeni i slučajevi smanjenja plaća kako bi zbog toga neki napuštali. Činjenica da kolege o tome ne govore javno sasvim je razumljiva, jer gotovo sve medijske kuće imaju statutarna ograničenja kojima su uposlenicima zabranile javno iznošenje takvih podataka koje su proglasile poslovnim tajnama. Ni članice javnog RTV sistema u tome nisu izuzetak. Pandemija je otkrila i tragičan podatak da osim redakcija oslonjenih na strane izvore I poslodavce u BiH gotovo da nema medijske kuće sa iole čvrstim finansijskim temeljima.
Zašto nema novinarske solidarnosti? Posebno u medijima koji su dijelili otkaze.
Divković: Novinarske solidarnosti nema, po mom mišljenju, iz više razloga. Prvo, mislim da je u bh. prilikama gotovo iluzorno očekivati da u medijima bude mnogo drugačije, tj. bolje, nego u društvu uopšte. Medijska scena je podijeljena baš kao i bh. društvo, po svim mogućim kriterijima: političkim, stranačkim, nacionalnim, regionalnim, entitetskim, po obliku vlasništva – a tu je i već poznata netrpeljivost između pojedinih redakcija. U sve treba dodati i činjenicu da je dio medijske industrije tajkunizovan, kako god da to shvatimo. U razbijanje svake primisli o gradnji novinarske solidarnosti, po dosadašnjim iskustvima umiješaju se političke stranke, koje su finansijski vladari na svim nivoima, te na taj način uspijevaju pridobiti i dio kolega, od kojih su, valja to javno reći, mnogi prisiljeni prihvatiti takve vrste finansijskih ponuda. Političke stranke, bilo one na vlasti ili opozicione, akteri su formiranja pojedinih novinarskih udruženja, po pogubnom sistemu po kojem se i unutar jedne kompanije formiraju dva sindikata! Naime, istinski novinarski profesionalci protiv sebe imaju politiku, policiju, pravosuđe, podzemlje i, nažalost, i dio kolega. Unutar redakcija nema solidarnosti, dijelom zbog straha i prijetnji da i sami ne ostanu bez posla, a dijelom zbog činjenice da mnogi među nama ne bi žrtvovali ni minut pažnje za problem prvog do sebe. U tome, nažalost, imam lično podebelo iskustvo.
Novinari kreiraju stvarnost, a marginalizovani su i često žive na ivici siromaštva. Jesu li možda sami krivi za to?
Divković: Jasno je da novinari kreiraju stvarnost, ali budimo iskreni – ne kreiraju je svi onakvom kakva bi ta stvarnost trebala biti: bolja, humanija. I letimična analiza dijela informativnih emisija, a za primjer uzimam centralne dnevnike nekoliko RTV kuća. I totalni medijski laik brzo dolazi do zaključka da te redakcije kao da ne rade u istoj zemlji, kao da ne izvještavaju o istom događaju! Nije riječ o drugačijem uglu posmatranja, o novinarskoj inspiraciji, koji su naravno itekako poželjni, već je prečesto riječ o potpunom ignorisanju ili iskrivljivanju provjerljivih i opštepoznatih činjenica, kojima manipulišu i truju javnost.
Dio kolega i kolegica, nažalost, živi od honorara, 'plaće' od 500-600 maraka. To je uvredljivo. Ali, valja biti iskren i priznati da na području BiH, dakle u društvu isparcelisane plemensko-stranačke ekonomije s visokom stopom nezaposlenosti, sa neviđenom korupcijom i ogromnom nezajažljivom administracijom, djeluje nesrazmjerno veliki broj medija. Ekonomski kolač više je nego oskudan i ne pruža pouzdano tlo za egzistenciju 3.000 novinara, da i ne govorim o šansama za zaposlenje mladih kolega, kojih, ako se ne varam, na spisku nezaposlenih ima skoro hiljadu. Poslodavci tu situaciju, jasno je, maksimalno koriste, da ne kažem zloupotrebljavaju. Kako je teško zaraditi marku u medijima, naravno ako to radite pošteno, profesionalno – vjerujem da najbolje znaju kolege koji su se otisnuli u samostalne poslovne vode, bez obzira na vrstu medija. Dovoljno je pogledati listu portala ili RTV programa i vidjeti ko šta i koliko reklamira, nakon čega sve postaje mnogo jasnije. Tragičnije.
Da li je moguće formiranje novinarskog sindikata?
Divković: Formiranje novinarskog sindikata je moguće, ali uz niz ograničavajućih elemenata. S obzirom na ustavni ustroj BiH, novinarski sindikat moguće je formirati na nivou entiteta. U Federaciji, uz to, i na nivou kantona. Kako bi takav sindikat djelovao druga je priča, prema kome bi zauzimao stav, ko bi mu bio sagovornik i oko kojih pitanja, cijene rada npr, kad ni na nivou kantona, Federacije kao ni na nivou cijele Bosne i Hercegovine nemamo ministarstvo u čijem su djelokrugu rada i mediji, osim što se neka entitetska ministarstva povremeno 'očešu' o ovu oblast. Jak sindikat je itekako potreban, s tim da bi morao biti organizovan na nekoj vrsti profesionalizma. Pitanje je snage i svrhe i samih sindikata u drugim oblastima, ako znamo da su radnici praktično bez ikakve zaštite. Iskustva sa postojećim sindikatima unutar medijskih kuća, Sindikatom grafičkih radnika kakav, čini mi se, postoji u Federaciji, nisu dobra referenca u metodološkom pogledu. Na kraju, sve je do nas novinara, ovakvih kakvi smo.
Govorili ste nedavno i o tome kako ne postoji ni jedno ministarstvo ili odjel koji bi se bavili novinarima. Šta radi novinarska zajednica da to promijeni?
Divković: Novinarska zajednica, ma šta to značilo, malo toga čini jer, iskreno, i ne može mnogo, zbog razloga o kojima je već bilo riječi, dakle zbog odsustva profesionalne solidarnosti, zbog podijeljenosti i činjenice da imamo šest novinarskih udruženja. Medijska zajednica je uglavnom složna kada se dogode nesreće, napadi na novinare i slično – i tu sve staje. I tu ima jedno veliko ali... Naime, kada se novinarske organizacije obrate javnosti sa protestima, pismima, zahtjevima, preporukama itd., kod dijela medijskih kuća to ne izaziva gotovo nikakav interes niti ta obraćanja dobiju prostor. Razloga ima svakojakih, od toga ko je vlasnik, šta je razlog protesta, kakve su političke ili poslovne veze onoga na koga je usmjerena reakcija. Dakle, unutar same medijske zajednice ima nerazumijevanja, otpora i podmetanja, jer je posljednjih godina unutar medijskih kuća zabilježen povećan broj raznih oblika kršenja prava novinara i novinarki, od mobinga, uznemiravanja, nepriznavanja kompetencija kako u javnim tako i u privatnim medijskim kućama. .
Da li je uzrok dekadencija novinarskog statusa i pluralizacija novinarskih udruženja?
Divković: Broj novinarskih udruženja sam po sebi nije niti treba biti problem. Odnos prema profesiji i problemima novinarske profesije je ono što je suština sve lošijeg ekonomskog statusa novinara, čime se neka udruženja uopšte ne bave, ili bar javno ne pokazuju tu vrstu interesa. Činjenica je da među postojećim novinarskim udruženjima jedva da ima neke ozbiljnije saradnje, a s druge strane, dio udruženja postoji samo na papiru, a poneka se jave tek kad iz stranke, odnosno iz vlasti dobiju znak ili nalog.
Često se za loš status novinara krive novinarska udruženja. Ima li istine u tome?
Divković: Svako ima pravo da o tome iznese svoj stav. Ali, hajde da se zapitamo: koliko nas, od oko procijenjenih 3.000, ima člansku kartu nekog od udruženja? Koliko je meni poznato, više od polovine novinara nisu članovi ni jednog udruženja, a dobar dio onih koji su članovi očekuju previše a da sami ne doprinose ništa! Udruženje BH novinari ima oko 700 članova, od kojih 500 uredno obnavlja članstvo. Udruženjima se, kako god da gledamo, naravno, može štošta prigovoriti, ali ne biti član ni jednog a optuživati druge za masu problema nije korektno. Evo primjera: jedan moj radni kolega, novinar BHRT, nedavno me priupitao kako to da njega iz Udruženja niko ne zove na kojekakve događaje kakvih je proteklih godina bilo podosta. Na moje pitanje da li je član Udruženja BH novinari malo se smrknuo i upitao me: „Pa zar treba, zar je to uslov?“ Naknadno sam provjerio: nikada nije bio član, a nije ni sada, a 35 godina je novinar! Dakle, mnogo je novinara koji, iz njima znanih razloga, nisu i ne žele biti članovi ni jednog novinarskog udruženja. Nekima su to branili poslodavci, ali uzimaju sebi pravo da ocjenjuju ili sude. Da smo kao udruženja brojniji i složniji, sigurno bi nam svima bilo bolje. Hoće li aktuelna situacija uticati na odluke novinara da odustanu od ove profesije teško je procijeniti, jer znam nekoliko kolega koji su sa dobro plaćenih pozicija otišli u Njemačku, neki da voze viljuškar. Otišli su prije pandemije.
U ime udruženja BH novinari mogu reći da je urađeno dosta, mjereno našim programima rada i ukupnim kadrovsko-finansijskim i drugim prilikama. Je li moglo više ili bolje? Sigurno jeste, ali o tome će ocjenu dati članovi, vjerujem već krajem juna, kada slijedi izborna skupština. Za kritičare rada ovog i drugih udruženja vrijedi poruka: učlanite se, žrtvujte dio svoje energije i svog vremena za zajednička pitanja. Jedino tako ćemo učiniti nešto više nego do sada, tada ćete i lično vidjeti koliko je teško mijenjati stanje u kojem imate toliko neprijatelja, kao što sam već rekao: politiku, policiju, pravosuđe, podzemlje i, naravno, poslodavce.
MEDIJSKA SCENA – OGLEDALO PODIJELJENOG BH. DRUŠTVA
Prava novinara u Bosni i Hercegovini godinama su na društvenoj margini. Trend derogiranja novinarske profesije nastavljen je tokom pandemije virusa Covid-19.
0
0