AUTOR: DRAGAN PAVLOVIĆ 


Interesantno je da novinari shvate koliko su nemoćni kada se nađu u nemilosti neke 'više sile' – bio to njihov poslodavac, predstavnici države ili pak kakav prost siledžija kojem su se zamjerili svojim pisanjem. Mnogi novinari ipak ne posustanu kad se suoče s problemima izvan kuće u kojoj rade, nego obično galame, prozivaju i pokušavaju istjerati pravdu. Ali kad se susretnu s nekom nepravdom u vlastitoj firmi, onda zanijeme, a njihova prva reakcija bude da se povuku zavukavši glavu u pijesak.

Potpisnik ovih redova prošao je kroz redakcije nekoliko dnevnih listova i imao 'sreću' iz prve ruke saznati kako su izgledale privatizacije tih novina. Čudi me kako se neko od silnih policijskih agencija nije pozabavio nekom od tih privatizacija. Prema pričama starijih radnika Večernjih novina, na primjer, rukovodstvo toga sada već ugašenog dnevnog lista rado je „muljalo“ s nagradnim igrama. Napravio bi se, recimo, dogovor s nekom auto-školom, pa bi pojedini novinari imali besplatne časove vožnje, a vlasnika bi, kao kompenzaciju, 'sasvim slučajno' izvukli kao dobitnika neke od nagrada.

U Sarajevu se dugo prepričavala 'nagradna igra' u kojoj su 'slučajnom greškom' odštampali toliko nagradnih kupona da je svaki treći kupac Večernjih novina bio nagrađen sa par stotina KM. Pošto novine nisu mogli isplatiti dobitke čitaocima, pronađen je strateški kupac – inače član Agencije za dokumentaciju i istraživanje (AID) koji je hapšen zbog učešća u predmetu Pogorelica. Večernje novine preko noći su postale Jutarnje novine, a svi radnici dobili su otkaz u Večernjim i odmah potpisali ugovor s Jutarnjim novinama. Tako se od Večernjih novina nije imalo šta zaplijeniti kako bi se namirio dug, drugog kapitala osim novinara nisu ni imali, a nova (stara) redakcija nije imala obaveza prema dugovima Večernjih novina i prema oštećenim čitaocima. Niko se nije mogao oteti utisku da su 'neuspjela' nagradna igra koja je pokopala Večernje novine i privatizacija te firme povezani – samo što za to nije bilo dokaza...Novi vlasnik je novinarima i volonterima isplaćivao lične dohotke i honorare tek nekoliko mjeseci, a onda su njihova primanja počela kasniti. Razlog su saznali tek kasnije: vlasnik tog lista počeo je praviti sprat na svojoj kući, a pošto građevinci ne mogu graditi bez materijala, pare su umjesto novinarima otišle za ciglu, cement i gips...

Novinari Jutarnjih novina do gašenja i tog lista pisali su o kriminalu u državi, ali su ostali nijemi o kriminalu koji se dešavao u njihovoj matičnoj firmi.

Godine 2001. novinari Oslobođenja bili su u sličnoj situaciji kao i njihove kolege iz Večernjih novina. Zbog bahatog upravljanja firmom u kojoj se nije vodilo računa o transparentnom trošenju novca, novinari najstarijeg i više puta nagrađivanog dnevnog lista nisu imali novca ni za ručak. Između sebe su se pitali gdje je novac od donacija dobijenih tokom rata. Tadašnji direktor lista Salko Hasanefendić javno je progovorio da je Oslobođenje u ratu dobilo oko 4,5 miliona maraka, ali na šta su potrošene te pare

niko nije znao. U staroj redakciji u devastiranoj zgradi radilo se na starim stolovima, sjedilo se na starim foteljama, pisalo na starim kompjuterima... Tadašnja urednica Nada Salom kasnije je pričala da je novinarima Sarajevske hronike bilo dozvoljeno da nude oglase u Oslobođenju, a po sklapanju ugovora dobijeni novac se dijelio novinarima umjesto honorara. Dopisnik iz Tuzle Vehid Jahić pričao je kako je i sam nudio oglasni prostor i sklapao ugovore, a potom bi po novac došao posrednik i odnosio ga direktoru. „Sve je to bilo bez papira, bez ikakvog pisanog traga“, sjeća se Jahić.

Kad su se novinari pobunili i zatražili redovnu isplatu plata, shvatili su da niko od njih ne zna ko je većinski vlasnik. Istina, većina novinara imala je dionice u Oslobođenju i nisu znali šta s njima da rade. Počeli su štrajkovi, a većina novinara počela je tražiti sreću na nekoj drugoj strani.

Kad je počela privatizacija, oko 140 novinara učestvovalo je sa svojim dionicama i oni su se morali kreditno zadužiti. Oslobođenje je kupljeno za 4,8 miliona KM iako je početna cijena bila 2,8 miliona. Strateški partner Oslobođenja postao je Temin Dedić, predsjednik Nadzornog odbora firme, koji je imao najveći dio dionica, a većinski vlasnik bio je i direktor Hasanefendić.

Iako je provedena privatizacija, novinarima nije bilo ništa bolje. Plate su i dalje kasnile, radilo se mnogo više i to na staroj opremi. S remenom se redakcija počela polako osipati. Istina, povremeno su dolazili novi novinari, ali većina ih se nije dugo zadržavala u redakciji.

„Tako vrijeme privatizacije ispade vrijeme lopovluka, a od nas radnika se očekuje da budemo robovi“, ispričala je svojevremeno Edina Kamenica kolegama iz redakcije BH Dana.

U februaru 2001. godine pojavila se grupa Slovenaca sa firmom Kmečka družba i izvršila dokapitalizaciju Oslobođenja, postavši 39-postotni (znači većinski) vlasnik lista.

Novac od dokapitalizacije, a iznos je ostao i do danas nepoznat, uprava je potrošila uglavnom na vraćanje dugova, a o podizanju kvaliteta dnevnog lista niko nije ni razmišljao jer su urednici živjeli na lovorikama stare slave Oslobođenja. Mislili su, valjda, da je to dovoljno za tržišnu utakmicu s konkurencijom, tako da je vizuelna strana izdanja bila daleko ispod konkurencije.

Plate i honorare su počeli redovnije isplaćivati, a počelo je i ocjenjivanje kvalitete rada svakog novinara. Ocjenjivanje je naglo prestalo nakon što se ispostavilo da je tri mjeseca zaredom jedan volonter imao najbolje rezultate u redakciji, dok su ispod njega po kvalitetu tekstova bili mnogo bolje plaćeni stalno zaposleni novinari... U tom periodu rukovodstvo firme naglo je odlučilo da proda i zatvori svoje objekte koji su služili kao kancelarije za prikupljanje oglasa i smrtovnica...

Edina Kamenica jedna je od rijetko hrabrih novinarki Oslobođenja koja je imala snage da u razgovoru za druge medije otvoreno kritikuje novine za koje radi. Zbog toga neke

njene kolege nisu sa njom govorili niti su je pozdravljali; govorili su joj da je izdajništvo iznošenje unutrašnjih slabosti firme...

Tako su i novinari Oslobođenja licemjerno nastavili kritikovati neregularnosti tokom privatizacije u drugim firmama, ne želeći da priznaju da su nemoćni nositi se s istim problemom u vlastitoj firmi. Ono isto rukovodstvo redakcije koje je živjelo na lovorikama stare slave Oslobođenja ostalo je u svojim foteljama smatrajući da je dnevni list koji prave odličan. Stvarnost je bila drugačija: tiraž i prodati prostor za oglase i smrtovnice pokazivali nešto sasvim drugo.

Oslobođenje je tih godina bilo kao posljednji dinosaurus koji je, ne shvatajući promjene koje se dešavaju oko njega, čekao da se desi čudo...