Na početku predavanja, prof. dr Mirza Kušljugić dao je pregled pravedne energetske tranzicije koji
usključuje primjere uspješnih proframa „zelene transformacije“. Energetska tranzicija podrazumijeva dekarbonizaciju i elektrifikaciju energetskog sektora. EU Green Deal podrazumijeva klimatsku neutralnost Evrope do 2050. Ključne oblasti koje će biti pogođene energetskom tranzicijom su:
energetika (proizvodnja električne energije, grijanje/hlađenje, transport), industrija, poljoprivreda,
cirkularna ekonomija što će podrazumijevati promjene ekonomskih, socijalnih i geopolitičkih sistema.
Navedene su i osnovne komponente energetske tranzicije: dekarbonizacija, digitalizacija, decentralizacija i demokratizacija. Ovi pojmovi podrazumijevaju: smanjenje do neto nultih emisija gasova, tehnologiju kao ključnu za intergraciju novih varijabilnih obnovljivih izvora energije, priključenje distribuiranih obnovljivih izvora energije manje snage i upravljanje potrošnjom te proizvodnjom energije za vlastite potrebe (koja bi svoje viškove grupisala u energetske zajednice i preko prozjumera).
Svaka tranzicija ima dobitnike i gubitnike. Dobitnici treba da predvode pozitivne promjene, a gubitnici ne smiju biti zapostavljeni – moraju imati priliku da se prilagode. Najveći gubitnici mogu biti energetski siromašna domaćinstva. Njima je potrebna „pametna“ podrška, a ne stalne socijalne subvencije.
Tranzicija ima strukturni socioekonomski karakter ako je u njeno provođenje uključen što veći broj građana i preduzeća. „Pravična tranzicija“ uglavnom podrazumijeva ekonomsko restrukturiranje rudarskih regiona i socijalno zbrinjavanje ili prekvalifikaciju radnika koji zbog tranzicije ostaju bez posla.
Uloga lokalnih zajednica i lokalnih aktera (lokalnih administracija, NVO, obrazovnih i istraživačkih ustanova i malih i srednjih preduzeća) je ključna za inkuzivnu i pravičnu tranziciju.
Dalje je bilo govora o psihološkim aspektima tranzicije, u prvu fazu spada spoznaja da trenutno stanje nije održivo i da je potrebno hitno djelovati da se pokrenu promjene. Druga faza obuhvata kreiranje i usvajanje vizije budućeg poželjnog stanja te planiranje tranzicije i realizacija, dok treća faza
podrazumijeva prihvatanje novouvedenog stanja kao „novog normalnog“. Nakon toga navedeno je više različitih strateških dokumenata za poticaj zelene transformacije odozgo prema dole. Ipak, BiH je u procesu tranzicije (zajedno sa Srbijom i Kosovom) u prvoj fazi tranzicije gdje podtaje jasno da rudnici i termoelektrane ne mogu biti oslonac sigurnosti i stabdijevanja u budućnosti i da su obnovljivi izvori energije budućnost. Međutim, nema vizije razvoja, uočeni su samo izazovi i problemi bez spoznaje prilika. Imamo nezadovoljavajuće ljudske i institucionalne kapacitete za realizaciji složenog tranzicijskog procesa.
Nastavak predavanja bio je posvećen sprovođenju energetske tranzicije na lokalnom nivou. Energetska tranzicija na lokalnom nivou podrazumijeva definisanje ciljeva (šta želimo postićei) i okvira djelovanja (realne procjene). Ona podrazumijeva viziju i aktiviste opredjeljene da djeluju u skladu sa njom, sprovođenje javne rastave koja će postavljati i odgovarati na pitanja zašto, kada, šta, ko i kako. Pri javnoj raspravi i pri prezentovanju značajna je naročito uloga medija. Nakon javne rasprave trebala bi usljediti izrada kratkoročnog plana (u trajanju od 3-5 godina), koji bi bio usklađen sa NECP planom. Organizaciona struktura za implementaciju plana bazirana je na javno-privatnom partnerstvu koji bi obuhvatao institucije, NVO, građane i preduzeća. Kao primjere dobre prakse predavač je naveo svjetske lidere u zelenoj transformaciji poput Kompenhagena, Singapura, Berlina, Osla i Štokholma, ali i lokalne pozitivne primjere poput Ljubljane, Tirane, ostrva Krka i Lopara. Neki od primjera uključuju obuku i motivaciju građana i preduzeća, lidersku ulogu lokalnih aktera i u slučaju općine Lopare – lokalnu last kao inicijatora promjena.
Snimak predavanja možete pogledati putem OVOG linka.