AUTOR: DARKO OMERAGIĆ

Iako tokom pandemije koronavirusa u Bosni Hercegovini industrija tekstila i obuće nije imala masovnih otpuštanja, prava radnika uveliko se kontinuirano krše od kraja rata do današnjih dana. Prije rata u BiH u ovoj industriji je radilo više od 100.000 ljudi, a onda su rat i poslijeratna privatizacija – više privatizacija nego rat – broj radnika sveli na svega 40.000. Samo u Republici Srpskoj je prije privatizacije u ovoj oblasti radilo oko 30.000, a danas radi tek 12.600 radnika.

Ekonomske posljedice pandemije koronavirusa među prvima su osjetili radnici Fabrike obuće Olip Bosna iz Travnika, posebno pogon u Donjem Vakufu. Njima su poslodavci umanjili aprilsku platu za 100 KM, pa je 350 radnika ovog pogona 20. maja u znak protesta obustavilo proizvodnju, objavio je Radio Donji Vakuf.

Bh. tekstilci i proizvođači obuće su i bez koronavirusa bili u problemima jer im nije regulisan ni plaćen rad subotom, kao ni prekovremeni rad. Kolektivni ugovori nisu potpisani ili se ne poštuju, pa poslodavci nemaju obavezu da isplaćuju platu veću minimalne. Nažalost, ta činjenica postala je primamljiva velikim svjetskim proizvođačima, koji su svjesni da u BiH imaju jeftinu radnu snagu koja će marljivo proizvoditi najpoznatije svjetske marke radeći za neto platu od oko 600 KM.

Prema podacima Vanjskotrgovinske komore Bosne i Hercegovine, naša zemlja je prošle godine u oblasti tekstila i obuće izvezla robu u vrijednosti 1,5 milijardi KM. Istovremeno, uvoz je iznosio 2,1 milijardi KM, što govori da ova industrija donosi vrlo visoku stopu pokrivenosti uvoza izvozom – 78 posto.

Neplaćen prekovremeni rad

No, vratimo se radnicima i njihovom položaju.

„Mnogim firmama u ovim oblastima sindikat ne može ni priči“, kaže za Radnički univerzitet Danko Ružičić, predsjednik Sindikata tekstila, kože i obuće Republike Srpske, i dodaje:

„Možemo reći da ne postoji sloboda sindikalnog organizovanja u ovim oblastima. Takođe, onemogućeni su pregovori o visini najniže plate jer nije potpisan granski kolektivni ugovor na nivou Republike Srpske. Nije regulisano plaćanje prekovremenog i rada subotom. U firmama gdje je uspostavljen sindikat radnička prava se poštuju“, rekao nam je Ružičić. Takođe je rekao kako je od početka pandemije i uvođenja vanrednog stanja u RS zabilježen trend da se ne produžavaju ugovori o radu onim radnicima koji su imali ugovore na određeno. Za sada nema otpuštanja onih koji su bili u stalnom radnom odnosu, odnosno onih koji imaju ugovore o radu na neodređeno vrijeme.

Unatoč relativno povoljnom stanju u poređenju s nekim drugim oblastima gdje je došlo do masovnih otpuštanja, tekstilci, obućari i kožari suočili su se sa smanjenjem obima posla i skraćenim radnim vremenom. U jednoj firmi poslodavac je skratio sedmično radno vrijeme sa 40 na 32 sata, pa samim tim su i plate radnicima smanjene na period od tri mjeseca: to je za gazdu bio jedini način da spasi radna mjesta.

Poslodavci i radnici u ovim oblastima su zbog zastoja svjetske privrede ostali i bez repromaterijala, koji je uglavnom dolazio iz Kine i Italije.

Alija Šehović, član Upravnog odbora Udruženja tekstila, obuće i kože u Bosni i Hercegovini i direktor kompanije tuzlanske kompanije Intral BH, u kojoj radi oko 300 radnika, za Radnički univerzitet je rekao da su se bh. kompanije koje se bave proizvodnjom tekstila, kože i obuće u takozvanim lon[F1]  poslovima suočili s padom prihoda zbog nedostatka materijala i otkazivanja ranije ugovorenih poslova:

„Iako nismo otpuštali radnike, došlo je do pada produktivnosti od 50 posto. Za sada je sigurno da se taj pad odnosi na tri mjeseca – mart, april i maj, a otežano će biti poslovanje još najmanje do sredine juna. Da bi se sanirali gubici, biće potrebno između šest i 12 mjeseci. Poslovanje kompanije Intral je tokom pandemije bilo zaustavljeno jednu sedmicu, kada je Federalni štab Civilne zaštite zabranio javni prevoz. Mi smo se snašli tako što smo angažovali pet autobusa za prevoz radnika. Sedmicu u kojoj nismo radili smo iskoristili tako što smo radnike poslali na godišnje odmore“, rekao nam je Šehović.

Radnici – preciznije rečeno radnice, jer u oblasti tekstila rade uglavnom žene – osim opasnosti od gubitka posla bile su izložene i opasnosti da se zaraze koronavirusom. To se, nasreću, nije dogodilo u nekom masovnijem obliku; za sada je poznato da su dvije radnice banjalučke fabrike obuće Bema bile zaražene koronavirusom. No, tehnički direktor Beme Marinko Umičević rekao nam je kako je koronavirus potvrđen kod dvije radnice iz Laktaša, koje su zaražene dok su bile na bolovanju. Ipak, fabrika je preventivno zatvorena 20. aprila kako bi se smanjio rizik od novih slučajeva koronavirusa.

Da ne bude sve crno, dobra je vijest da je fabrika obuće Bema zaraženim radnicama uplatila jednokratnu novčanu pomoć, a direktor Umičević je izjavio da će unatoč velikim gubicima fabrike učiniti sve da se sanira šteta, napominjući da je zdravlje radnica ipak na prvom mjestu.

Na naše pitanje o zaštiti zdravlje radnica u Intralu BH tokom stanja prirodne nesreće, Alija Šehović odgovorio je da su radnice koje su dolazile na posao poštovale udaljenost od dva metra na radnom mjestu, te da su poduzete i sve ostale mjere iz preporuka kriznih štabova, tako da nije bilo zabilježenih slučajeva oboljelih od koronavirusa. 

Osim problema koje smo naveli u ovom tekstu, radnici u oblasti tekstila, kože i obuće tokom pandemije susreli su se i s novim problemima; oni se ogledaju u činjenici da tokom marta, aprila i maja nije bilo potražnje za njihovim proizvodima pošto su se potrošači uglavnom snabdijevali samo hranom i higijenskim potrepštinama.

„Tokom pandemije narušen je lanac snabdijevanja između dobavljača i kupaca. Ugovorene količine i planirana proizvodnja su revidirani ili potpuno otkazani. Mjere viših nivoa vlasti za neka preduzeća iz oblasti tekstila, kože i obuće bile su nedovoljne. Ovo bi za neka preduzeća koja se isključivo bave lom poslovima moglo biti kobno, odnosno možda budu i zatvorena jer neće imati prihoda“, tvrdi Šehović.

Tekstilnoj i industriji obuće naruku nije išlo ni dvomjesečno zatvaranje prodajnih mjesta. Radnica jedne sarajevske prodavnice obuće koja je željela da ostane anonimna rekla nam je kako zbog zime bez snijega nisu uspjeli prodati zimsku kolekciju obuće, a onda je stigla roba za sezonu proljeće-ljeto koju zbog zabrane rada nisu mogli prodati. Na to sve nadovezao se i veliki broj otkaza u Federaciji BiH, zbog kojih su i novčanici bh. građana postali prazniji, pa se novac sada troši samo na najosnovnije, a to svakako nisu trendi marke obuće i odjeće.

Neizvjesna budućnost

Šehovića smo pitali da li on kao menadžer u ovom trenutku može dati prognozu onoga što očekuje tekstilnu industriju:

„Analitičari se slažu da će ova ekonomska kriza ostaviti posljedice slične onima koje je ostavila svjetska ekonomska kriza koja je svijet pogodila 2008. godine i koja je trajala nekoliko godina. U ovom momentu teško je reći koliko će ova kriza trajati i biće nam potrebne iscrpne analize da dobijemo odgovor na ovo pitanje“, kaže Šehović.

Svjetska ekonomska kriza je te godine krenula iz SAD-a, a neki su i tada mislili da se neće odraziti na naše prostore. Međutim, grdno su se prevarili. Ako je suditi po prvim informacijama iz jedne od najvećih svjetskih ekonomskih sila, najnovija kriza je već ostavila posljedice na sektor tekstila. Maloprodaja u SAD-u je u aprilu, u odnosu na mart, pala za 8,7, što je najveći pad otkako se prikupljaju ovi podaci. Ovoliki pad je najviše uslovljen padom prodaje u oblasti tekstila, namještaja i automobilske industrije. Konkretno, prodaja u američkoj industriji tekstila je pala za čak 50,5 posto u martu u odnosu na mjesec ranije.

Kakav je odnos države prema fabrikama u kojima su nekada radile hiljade radnika, najbolje svjedoči primjer čuvenog sarajevskog Alhosa. Ovaj nekadašnji veliki tekstilni kombinat prodat je 2001. godine za nevjerovatnih hiljadu KM! Kombinat sa 430 radnika kupio je Pakistanac Hamat Kiani sa partnerima za tako sitan novac iako je fabrika vrijedila 2,4 miliona KM. U uslovima za privatizaciju je bilo navedeno da je investitor dužan u proizvodnju uložiti još 1,5 miliona KM.

Međutim, umjesto investicije, radnici su 2002. godine bili prinuđeni tražiti jednokratnu pomoć od Vlade Kantona Sarajevo, dok se Pakistanac odmarao u sarajevskom hotelu Holiday. Godinu-dvije poslije privatizacije ugovor s Kianijem je raskinut, ali se tekstilni kombinat nikada nije oporavio, pogotovo nakon što su od njega odustali i preostali radnici. Pomoći im nije mogla niti je znala tadašnja Vlada Kantona Sarajevo, na čijem je čelu bio Denis Zvizdić. Već tada su radnici govorili kako im nije kriv njihov vlasnik nego onaj ko mu je omogućio da za tako male pare kupi fabriku. I umjesto da se država pobrine da Pakistanac sa svojim partnerima završi u zatvoru, država se pobrinula da Alhos trajno nestane.