AUTORICA TEKSTA: JASMINA HUSANOVIĆ

Glavni doprinos Arhivu udruženog rada Fronta slobode jesu svjedočenja žena radnica ili o ženama radnicama, odnosno o njihovoj neprekidnoj borbi protiv izrabljivanja i pustošenja sfere rada i života, a shodno tome i društvenog dobra. Ovaj tekst mapira emancipatorski imperativ feminističke politike i teorije koji od nas zahtijeva autentičnu kritiku rada, a nasuprot ideologizaciji i kulturalizaciji sfere rada kroz figuru radnica i tijelo radnica u svim sferama ljudske proizvodne aktivnosti.  Taj imperativ znači i protivljenje depolitizaciji materijalnih okova siromaštva, korupcije i banalizacije, i to u kontekstu formi biomoći i eksploatacije danas u Bosni i Hercegovini, odnosno u kontekstu novih formi kapitalizma i „terora kao i obično“ na nivou svakodnevice danas. 

Pri tome treba poći od konkretnih lekcija „izgubljenih/dobijenih“ bitaka iz današnje perspektive, poput one u Fabrici Dita Tuzla ili Fabrici Fortuna Gračanica,  da bi se razumjelo kako su one u izvjesnom smislu  upravo neoliberalne strategije vladanja globalno uglavnom kooptirale, pripitomile, normalizirale i/li asimilirale borbe inspirirane socijalističkih i feminističkim idealima.  To su bile i još uvijek jesu, koliko god vidljive ili ne, kolektivne borbe protiv raznih boljki modernih režima moći i proizvedenog nasilja i eksploatacije (patrijarhat, nacionalizam, androcentrizam, vestfalijanizam, militarizam, rasizam, seksizam...). Međutim, kooptacija, normalizacija ili depolitizacija ovih borbi desila na osobite načine i u posebnoj prvobitnoj akumulaciji kapitala koja je osnov razumijevanja rata i njime indukovane "tranzicije“ na prostorima nekadašnje SFRJ,  u i BiH, prilično krvavo.

Svakodnevno svjedočimo posljedicama ovih zavedenosti jer se u brizi oko terora identiteta i pitanja razlike posljednjih decenija i promišljalo i činilo mimo i nauštrb pitanja klase. Umjesto društvene teorije emancipacije podleglo se strategijama kulturalizacije u osnovi konektivnog modela neoliberalizma koji je kao vrijedan hegemon usvojio feminističke lekcije o identitetu i razlici, a raspršio feminističku ljevicu i ideju o jednakosti, te time zauzdao emancipatorski zamah u svrhu društvene reprodukcije (kapitalističke akumulacije).   Preoznačavajući ideju o jednakosti žena u ključu logike kapitalizma, promovirani su novi oblici i stilovi života i nove forme subjektiviteta, ali s opasnim ishodom u pozadini dešavanja na liniji fronta u klasnom smislu – decentraliziranjem radne snage. Desilo se to u svakoj sferi proizvodnih odnosa – i satrlo je ljude, mogućnost kolektiviteta, materijalne solidarnosti, zajednička dobra i horizont jednakosti, a i slobode. 

Feministička politika na ljevici tek se zadnjih nekoliko godina pokušava izvući iz svoje krize i transjugoslovenski i globalno, jer mu – između ostalog – proizvodnja znanja nije bila dostatno usmjerena na kritiku rada, a izostao je i dovoljno osnažen materijalistički pristup političkom subjektu u čijem su centru žene radnice danas, kao i politička borba s njima za jednakost. Zbog toga je svaki izuzetak, poput borbi vezanih za Fabriku Dita i Fabriku Fortuna iznimno važan.  Posljedice posljednjih dvije decenije na naš rad, živote i politiku jasne su – svakodnevni život i rad pretvoreni u teror kao i obično, pri čemu spirala korupcije, osiromašenja, nasilja i banalizacije uništava i ono malo preostalo, spašeno, neraspršeno.  Radikalno zlo zaista jeste beznadnost srca u koju nas guraju bezdušne institucije kapitalističkog, državnog, patrijarhalnog i etnonacionalnog poretka.

Stoga treba insistirati na važnosti povezivanja feminizma s kritikom kapitalizma u teoriji i praksi društvene promjene. Ovo je ključno pitanje feminizma u Bosni i Hercegovini, koji će biti antikolonijalan u domaćem, regionalnom i međunarodnom kontektsu. I to ne kroz pojedinačne geste, u sveopćoj raspršenosti naših kapaciteta, intelektualnog, tjelesnog, afektivnog rada. Još se nismo skupa, kolektivno i dugoročno počele sabirati oko toga. Pitanje je u biti – šta da se čini. Nikako šta više da se piše, već šta da se misli i čini u društvenoj praksi. Živimo traumatizirajuće nepravde i pljačke koje ne poznaju kulturalizirane granice, u vrijeme nestabilnih koalicija etatizma i globalnog finansijskog sistema u različitim izvedbama istog vašara nezajažljivosti vladajuće klase i bitke za nadnicu među svim profilima radništva, a u svojim državicama, kantonima, entitetima, univerzitetima s vlastitim budžetima. Jasno je kako nepostojanje javnih politika po pitanju bilo čega, uz stezanje kaiša, slom privrede, nove kredite države, prestrukturirane javne budžete, oslikava jednu drugu priču vezanu za sveprisutni teror nejednakosti i osiromašenja. A to je priča o tome kako će ove promjene utjecati vrlo materijalno oko nas na žene radnice, mogućnost zapošljavanja i uvjete rada, na ideologiju porodice, ideje o brizi za djecu i majčinstvu, kako će se preferirati neredovni i povremeni ili privremeni oblici rada, kako će se brendirati fleksibilnost, itd., dok se u stvarnosti dešava diskriminacija, eksploatacija, korupcija, devalorizacija i pojeftinjenje radne snage.

S druge strane, dešavaju se i neki obećavajući oblici solidarnosti i otpori sveukupnoj eksploataciji naše mogućnosti da komuniciramo, dijelimo, sarađujemo u zajednicama, i da se solidariziramo. Momenat solidarizacije žena vidi se kao velika opasnost iz centara moći i biva kažnjen, grubo, bilo da ste na crno prodavačica kod privatnika, mlada prosvjetna radnica na privremenim ugovorima, ili šefica univerzitetskog odsjeka. No, tu je i hrabrost i istrajnost, materijalizirane u konkretnim aktivističkim intervencijama i javnim učionicama Fronta Slobode. Jedan poetički zaključak je kako istinski prosvjetni rad u zbilji podrazumijeva prosvjedni rad, gdje ste tijelom na prvoj liniji fronta u smislu materijalne ugroženosti onda kada se zalažete za ideale unutar proizvodnje znanja i rada na zajedničkom dobru. Prosvje(t/d)ne radnice, kao i ostali, moraju znati da po definiciji kapitalizmu treba rezervna armija radne snage, jer u kapitalizmu ne može biti pune zaposlenosti, kako bi nadnica ostala niska uslijed borbe za istu. Dnevnica budžetskog korisnika je visoko na cijeni na tržištu rada u Bosni i Hercegovini prema kojoj mlade iz zemlje doslovno protjeruje galopirajuća stopa nezaposlenosti. Pri tome se ta masa potencijalnih radnika obezljuđuje u bespoštednim borbama za radno mjesto i na privremenim radnim mjestima, kako bi im bilo jasno odmah na početku kako njihove sposobnosti nisu važne – kapaciteti su tu i da se eksploatiraju s jedne strane, a s druge da se gube i traće. Previše je napetosti uslijed jedne generacijske promjene odnosa prema radu da bi se njima lako ovladalo. Ovim promjenama pogođene sve radnice u polju proizvodnje znanja u akademskom, umjetničkom i aktivističkom kontekstu.

Mora se na feminističkoj ljevici raditi na javnim učionicama gdje propitujemo kako je naš odnos prema radu ideologiziran, kako je ekonomski, kulturno, odnosno politički uvjetovan. U tom je odnosu spram rada korijen naših afektivnih života – prekarnosti, neizvjesnosti, liminalnosti, anksioznosti... To je i pobuna protiv rapidnog zaboravljanja, jer su tu hajke u negativne kolektivitete (stisnimo se skupa jer je izvan etnički drugi ili ekonomska kriza), a i prilično brze promjene narativa u "stvarno postojećim" kapitalizmima jugoistočne Evrope, nekada potpuno u domenu apsurdnosti. To je, također, i politički projekt koji se izravno bavi neizvjesnom dinamikom između znanja i djelovanja, ili "činom znanja i djelovanja vođenog znanjem" koja se odvija u učionici. Takva kritička pedagogija na temeljima materijalističkog feminizma mora da ima novu formu – da uvijek iznova okupi javnu učionicu i transformira je u emancipovanu zajednicu onih koji rade skupa na društvenoj promjeni u vrlo konkretnim borbama na terenu. U tom smislu vode i novi javni jezici zajedništva i nade u feminističkim krugovima emancipatorske produkcije znanja i kolektivnog djelovanja, kako u regionu tako i na globalnom nivou. Feminističke intervencije u politici nade stvaraju zajednički prostor za produkciju znanja u kojem profesori i studenti postaju i akteri i posmatrači koji mijenjaju odnose nejednakosti u zajednicu jednakih. Tom prostoru kroz učionicu u zajednici doprinosimo kompleksni svijet iskustava, interesa i strasti koje dijelimo kada se opiremo isključivanju, eksploataciji i dominaciji u svim njihovim oblicima: siromaštvu, rasizmu, etnocentrizmu, elitizmu, homofobiji, kapitalizmu...

Važne geste u kontekstu kulturne produkcije i javnog djelovanja koje nastaje iz naših iskustava feminističkih putanja u regionu bivše Jugoslavije i šire, bave se sa najtežim pitanjima – zajednicom kao učionicom, mjestom koje traga za emancipativnom politikom uslijed posljedica katastrofalnih iskustva koja su nas zadesila u posljednjih nekoliko decenija. Upravo se u takvim životnim prostorima solidarnosti u kooperativnom znanju i kreativnom kolektivnom javnom djelovanju naše kritičke energije moraju potpuno fokusirati na otpor ideološkim lažima koje čine oficijelni institucionalni prostor obrazovanja u školama i na univerzitetima. Drugim riječima, znanje se mora povratiti kao javno dobro, kao čin protiv njegovog daljeg iskorištavanja, orobljavanja i eksploatacije. Angažman feminističke ljevice kao "borilačke vještine" (kako je svojevremeno Bourdieu rekao za sociologiju), odnosno kao teorijsko-praktične discipline u raznim kategorijama i ringovima, mora biti najvirtuozniji upravo kada sučelimo odnos prema radu (uz kritiku istoga) s jedne strane i javno dobro s druge.

Iz perspektive prvobitne akumulacije (koja se sa stajališta materijalističkih feministica dešava kontinuirano, u raznim talasima kapitalizma do danas), a sa stajališta zajedničkog dobra, društvenog vlasništva i odnosa plaćenog rada i ljudske aktivnosti (odnosno, generalne eksploatacije naših kapaciteta), jasno je da temelj novih koalicija upravo i jedino može doći iz učenja i djelovanja spram zajedničkog i zajedništva u talasu novih parcelisanja, privatiziranja, eksploatacije gubitka i uništavanja resursa. Suočeni sa svakodnevnicom, znajući kako je naš odnos prema radu i sam rad kulturno, politički i ekonomski određen, moramo postaviti sebi pitanje, vrlo otvoreno i skupa, a ne samo privatno, u zatvoru vlastite lobanje: Šta će se desiti, u narednom periodu, sa našim resursima i kapacitetima, sa našom sposobnošću za materijalni rad na proizvodnji znanja, ako ćemo se – kako je prijeko potrebno – kritikom rada boriti protiv novih ofanziva kapitalističke otimačine u raznim domaćim i međunarodnim odorama sa pozicije feminističke ljevice. Ova je kritika rada nešto što se mora spomenuti u redakturama transjugoslovenskih feminizama, i evo nekoliko natuknica u tom smjeru, o mogućim intervencijama. 

Inspirativno je promišljati prateći tezu da komunalni odnosi mogu biti izjednačeni sa kognitivnim odnosima u novom dobu čija je posljedica novi model radnika (čiji je rad velikim dijelom kognitivan i afektivan) kako se da učiti iz feminističkog rada na eksploataciji afektivnog i emotivnog rada, ili odnosno, ulozi tijela, uma i afekta u proizvodnji profita. Moramo se sjetiti kako je ljevica uvijek imala problema sa mistifikacijom društvene reprodukcije, a upravo su feminističke intervencije ukazale puni stepen marksističke naturalizacije društvene podjele rada. Ono što je neupitna vrijednost koja ostaje jeste borba protiv političkog cinizma i zamrlosti, borba koja se danas nastavlja u ime ljudskog kapaciteta za otpor, kapaciteta za kreativnost. Upravo onako kako se to desilo i u sami osvit kapitalizma prije toliko vjekova, ženska tijela i ženski rad morali su biti potpuno obescijenjeni uz izniman stepen nasilja prije same tranzicije u kapitalizam (da li je to iz feudalizma – u srednjem vijeku, ili iz socijalizma – u 20. vijeku, svejedno), kao i za vrijeme svake krize i novih naleta kapitala u rasparčavanju zajedničkog dobra.

Posmatrajući ovo iz perspektive reprodukcije svakodnevnog života (što je centralna kategorija marksističke feminističke analize), i ako uzmemo u obzir doprinos žena samoj ovoj reprodukciji, mora se ponovo početi izučavati kako je ženska povijest klasna povijest. Mora se ukazati kako su spol, rod i seksualnost nosioci kapitalističke reprodukcije, što se stalno zamagljuje raznim manevrima moći, naročito u periodima masovne pauperizacije, kriminalizacije radničke klase spolja i iznutra, intenzifikaciji nasilja pri čemu je jedna od glavnih figura radnik migrant. Radnica-migrantica u popularnoj mašti Evrope kada gleda na svoj Istok počesto je strpana u ekscesnu figuru (industrija seksa, droga, kriminal, trafficking, bijelo roblje...), prateći logiku prema kojoj se tradicionalna slika radnika uvijek nekako svede na figure siromaha kao odmetnika ili terorista.

Pošto se dominacija i destrukcija društvenih identiteta bukvalno izvodi na našim tijelima, interesantno je ovo sve sagledati iz perspektive lova na vještice, odnosno uništenja ženske kontrole nad vlastitim tijelima i reprodukcijom. Selektivna evaluacija ljudskih sposobnosti i degradacija ženske tjelesnosti (seksualnost, prokreacija, majčinstvo) dešava se oko nas, u svakodnevnom životu – to bi trebala biti centralna kategorija analize feminističke ljevice. Discipliniranje i aproprijacija ženskih tijela oduvijek su bile glavne mete tehnika i odnosa moći. Figura žene radnice u BiH i za nju relevantna kritika rada veliki su izazov u ovom smislu, ali ono što je važno jeste djelovati kroz drugačiji pristup – kroz revalorizaciju tijela, kroz insistiranje na korporealnim korijenima ljudske inteligencije, koja podrazumijeva rad. Stoga su feminističke intervencije važne kako bismo istražile, osvojile i govorile tijelo, pridale mu vrijednost istražujući korporealne korijene inteligencije i svih lekcija kapitalizma, a možemo ih svesti na to da je tijelo i danas ženama ono što je muškarcima nadničarima u 19. i 20. stoljeću bila fabrika – primarni teren i eksploatacije i otpora, jer društvena reprodukcija ne ide bez njega i rada uloženog.

Moraće se iznalaziti nove forme udruživanja, asocijacije, između nas, i to na načine koji nisu još komodificirani, koji nemaju korumpiran pojam posjedovanja, koji su kooperative materijalne solidarnosti gdje se iznova mogu prigrliti kapaciteti koje dijelimo, kao i utopijska mjesta otpora. Možda će feministička ljevica sa prostora nekadašnje SFRJ krenuti i u tom smjeru, pitajući se skupa, kolektivno i javno, koji su to naši kapaciteti koji se eksploatiraju, a istovremeno su i osnov otpora. Možda će konačno i pitanje Bosne i Hercegovine i njenog isključivanja ili prebrisavanja postaviti kao ključno pitanje. Pred feminističkim aktivisticama u BiH stoji pitanje modaliteta kolektivnog subjekta i javne sfere, jer u postfordističkom dobu moramo biti još svjesniji kontingentnih korijena i pojave ljudske prirode – tog stalnog osjećaja da smo samo od sebe oduzeti, da nas je same sebi neko oduzeo. Moramo dijeliti naše kapacitete, ujediniti radnu snagu, a kao emancipatorsku intervenciju i prostor političke mogućnosti i subjektiviteta moramo se potpuno posvetiti zahtjevu za društvenu transformaciju u ime politike jednakosti za sve. Kritika rada iz feminističke perspektive ključna je stepenica na tom putu. Takva predanost i angažman u predavanju teških predmeta, kao i transformativni angažman kroz njih jeste zajednički napor, čin solidarnosti (zajednica kao učionica), u pokušaju da se iznađu novi načini kontempliranja i produkcije "praktične nade" usprkos ozbiljnoj ugroženosti društvenosti i njenim posljedicama.

            Stoga je pred Arhivom udruženog rada Fronta slobode sljedeći izazov: osvijetliti spregu logike viktimizacije i logike komodifikacije, i otpora istima, koji se mora rastumačiti novim generacijama aktivista i aktivistica.  Takva platforma u svoj centar treba postaviti slijedeća pitanja

·      Analiza danas relevantnog poimanja i uobličavanja kolektivnog rada za društveno dobro, evidentna u dostupnim materijalima;

·      Materijalno otjelovljenje specifične infra-politike kroz solidarnost sa ženama radnicama na nivou društveno-političke zajednice, od domaćinstva do fabrike, preko porodice do učionice, i uvidi koji nam ta infra-politika nudi;

·      Upotreba recentnih teorijskih promišljanja sa iskustvom/znanjem koje akumulira i aktivira ovaj arhiv, naročito oko simptoma, mrtvouzica, kočnica, kao i proboja unutar emancipatorske politike nade, jednakosti i solidarnosti danas, iz feminističke materijalističke perspektive.

 
Zahvaljujući uvidima u arhivsku građu, još jednom se, i nikada dovoljno, ustvrđuje moćna trijada transformativnog i autentičnog političkog rada u javnoj sferi i svakodnevnom životu (kako je to, recimo, otjelovio AFŽ):

·      opismenjavanje i proizvodnja znanja u zajednici;

·      politički rad spram mobiliziranja, organiziranja i emancipacije žena u socijalističkom ključu;

·      briga i logistika u kolektivnom društvenom radu na oslobođenju i obnovi društvenosti i političnosti kroz posebno tkanje društvenog dobra, protiv mrvljenja istog.

Vrijednosti poput nade, jednakosti i solidarnosti jedino kroz takvu trijadu mogu materijalizirati kao društveno tijelo i/li društveno dobro koje se kontinuirano obećava, zamišlja, gradi, ispunjava ili ne, kroz sve kontradikcije kojima vrije jedno političko vrijeme (npr. spram pitanja klasnih antagonizama u  nastojanima ka jednakosti i slobodi, uključujući i rodnu/spolnu/seksualnu).  Arhiv nije stvar gledanja u prošlost kako bi se kritikovalo i cijenilo spomeničko naslijeđe, nego je imperativ interveniranja u sadašnjost i budućnost, kako bi se raskritikovale prisutne inercije, sektašenja, isključivanja, marginalizacije, brisanja i/li obamrlosti na horizontu emancipatorske politike iz feminističke i materijalističke perspektive. 

 Znanja i lekcije djelovanja i organiziranja žena u ratu 1990-tih i nakon njega iznimno su vežne u tzv. post-plenumskom vremenu, gdje lekcije protesta i plenuma iz 2014. godine nismo dovoljno reflektirali u feminističkom ključu, a kamoli usvojili.  Traumatsko znanje srditog i srčanog rada na terenu, usred normaliziranog terora stalnog vanrednog stanja u bosanskohercegovačkoj svakodnevnici zadnjih decenija, veliko je breme.  Afektivne ekonomije koje uvjetuju reproduciranje bilo kakvog tijela sposobnog za politički otpor, eksploatacija i traćenje kapaciteta da politički mislimo i djelujemo, još uvijek nas i traumatiziraju i osiromašuju.  Unutar sveze logike viktimizacije i logike komodifikacije, uhvaćeni smo u paradoks dvostruke prisile koja potiskuje i kažnjava neustrašiv govor i nepotkupljiv život.  Štoviše, odvlači nam pažnju, vrijeme i resurse od suštinskog političkog pitanja danas – infrastrukture i logistike, odnosno sredstava za proizvodnju drugačije politike.  Ima li se snage za za vrenje političkog vremena i njedrenje političkog subjekta kroz neumoljivi rad na infrastrukturi kao zajedničkom dobru par excellence, počevši od momenta kada se rad na arhivu kontinuirano aktivira kao rad u zajednici protiv nasilja i eksploatacije – od domaćinstva do fabrike, od porodice do učionice i ulice, u feminističkom ključu i uprkos kapitalističkom – patrijarhalnom – kolonijalnom, a nadasve  neprijateljskom obruču? Zadatak je ništa manje nego izgradnja novog tijela, društvenog tijela, vlastitog tijela, kolektivnog tijela, sposobnog da se suprotstavi hroničnom vanrednom stanju opstade, protiv: “nasilja u našim vlastitim neposrednim životnim svjetovima, na našim univerzitetima, radnim mjestima, ulicama, u trgovačkim centrima i u porodicama, gdje je, kao i u biznisu, sve postalo teror kao i obično”.[1] Arhiv je dio tog tijela koje istrajava u revoltu.

 



[1]  Michael Taussig, “Terror as Usual: Walter Benjamin’s Theory of History as State of Siege.” U The Nervous System (London: Routledge, 1992), 12.  Prijevod autorice.